Predstava: PRIJATELJI

Predstava: Prijatelji

Teatar Rugantino

20.7. 2024., 21:00 h

MILNA (Igralište Copa Kopanja)

Autorski tekst potpisuju Vanja Jovanović i Filip Jurjević, koji se prvi put susreću upravo na ovom projektu.

Na plakatu su tri prijatelja, vješto montirana fotografija glumaca u dječačkoj dobi, o čijem životnom putu, njihovom školovanju, ljubavima, nevjerama, ženidbama, poslovima,  saznajemo na momačkoj večeri organiziranoj u garaži. Predstava tematizira živote današnjih muškaraca, prosječnih, naizgled nedovoljno ambicioznih u poslovnom i privatnom svijetu. No njihov unutarnji život široka je lepeza emotivnih stanja i nakupljenog iskustva protagonista, bogatog i vrijednog sadržaja koji se nadzire ispod površine.

Predstava je zaigrana, vješto i s lakoćom vođena, poštuju se postulati jedinstva mjesta, vremena  i radnje. Pratimo presjek životnog puta trojice mladića koje su sva zbivanja koja su se do sada događala, dovela na proslavu momačke večeri u garažu. I to ne u bilo kakvu garažu! Ova garaža ima svoju povijest, svog bivšeg vlasnika – ljutog Slavonca i starog prdonju o kojem kruže priče iz prve i druge ruke, uređena je po strogim pravilima zadanim u prologu kojeg je iznio na početku Andrija (igra ga Marin Klišmanić), a ima i natpis na ulazu: „Ženama ulaz zabranjen!!! Svima osim majki!“

Kroz artistički impuls sve životne stavke, pa i one najsitnije, postaju kulturološki materijal koji se pri početku predstave spominje usputno, kao nagovještaj, da bi se kasnije tijekom drame analizirao, dekonstruirao, i ponovno konstruirao u organsku cjelinu. Motivi koji se dotaknu i nagovijeste tijekom predstave se grade, nadograđuju, protežu kroz dramu dok ne postanu cjelovit, sa svih strana rašomonski sagledan materijal. A sve popraćeno dozom duhovitih opaski, često crnohumornih, na vlastiti račun i na račun svijeta oko sebe. Nisu pošteđene ni djevojke, žene, očevi, profesori, poznanici – svi zaslužuju biti prosijani kroz oštroumno sito kritike mladih prijatelja, svi osim – majki. Očevi su jasno iskristalizirani: odnos sina Danya (koga igra Filip Vidović) i oca u bogatoj obitelji najizrazitije je disfunkcionalan. Dany pije tablete za smirenje, prakticira tjelesno orijentiranu terapiju na opće veselje prijatelja i izgovara banalne floskule životnih trenera, Andrija svog poštenog i dobroćudnog oca prezire zbog neambicioznosti, a treći, Ivin otac je prerano umro – zapravo se ubio popivši antifriz. Ivu je utjelovio maestralan i furiozan Karlo Bernik. Dok majke, one su u sva tri slučaja jednake: zaštitničke, tople i obožavane. Obiteljske patologije nisu prenaglašene, no one postoje i određuju daljnji životni tijek aktera.

Iako se prema svim zbivanjima odnose ironično, povremeno i lakrdijaški, prijatelji sve svoje probleme i probleme svojih prijatelja shvaćaju krajnje ozbiljno, primaju ih otvorena srca s namjerom razjasniti situaciju i pružiti pomoć. Izbjegavajući govoriti o bitnome, istovremeno kroz svoje dijaloge i monologe govore o bitnome. Samoća, strah, izgubljenost prebrode se u društvu prijatelja i nema situacije koju kroz humor i analizu problema pružajući potpunu podršku ne bi mogli prebroditi zajedno. Predstava je izrazito muškog predznaka. Osim što je zamišljena u vrlo grubo uređenoj garaži, među alatima, automobilskim gumama, s improviziranim tematskim šankom, frižiderom za pivo, donosi i maštovite situacije kao npr. roštiljanje kobasica nataknutih na svrdlo bušilice, sjećanje na situaciju u streljani gdje su bušilice pištolji, rituale otvaranja piva, nebulozne i apsurdne igre neobičnih imena i još neobičnijih sadržaja  kao pakleni tornado, paukov poljubac, koje pomažu odvući pozornost od aktualnih problema i transformirati ih pred prijateljima tako da ih svi zajedno razriješe. Kreativnost manipuliranja objektima odlika je predstave. Svakodnevne sitnice kao npr. čepovi od pivskih boca stavljeni na oči otvaraju beskonačna polja mladenačkih sjećanja, oni se spremaju u vremenske kapsule i sinonim su za zaštitničku izolaciju u svijet zajedništva i sigurnosti. Kako večer odmiče tako teče alkohol, prizivaju se razne uspomene koje se digresijama zaokružuju u male scenske cjeline. Prikaz dramskog materijala, naoko lagan i vrlo tečan, uvjerljivo djeluje kao stvaran život pokraj nas. Protagonisti otvaraju prostor putovanja kroz vrijeme tako da oblače iste zelene, premale majice, rukom potpisane i koje su nosili u 8.C razredu.

Možda je pretenciozno spominjati Desnicu i njegovu poetiku gdje kaže „da on piše romane, u njima se nikad ništa ne bi događalo“, tako i u ovoj predstavi, ne događa se ništa, a saznajemo sve: sklonosti, tračeve, na vidjelo izlaze obiteljske konstelacije, socijalni i ljubavni status aktera, njihovi pogledi na brak, ljubav i smrt. Pa i redatelj kaže: „Predstava Prijatelji nastala je iz potrebe da se o prijateljstvu ne kaže ništa“. Režija je suptilno podcrtala dramski predložak, čiji je jedan od autora, kako sam već napomenula, ujedno i redatelj. Navodi kako je rad s tri mlada glumca tekst učinio boljim od onoga što su on, Vanja Jovanović, redatelj, i Filip Jurjević, dramaturg, kao autori teksta mogli i zamisliti. I doista, većinu vremena dijalozi i radnja na pozornici djeluju kao da su izmišljeni sada i ovdje, vrlo prirodno izlaze iz likova i situacija, vješto vođeni ne samo rukom redatelja nego i neusiljenošću i prirodnim darom aktera. Glumci, sva trojica, emotivni su i iskreni, vrlo uvjerljivi, brzi i spretni u gestama.

Predstava je nepretenciozna, nema namjeru promijeniti svijet niti ga spasiti od katastrofe. Izrežirana je vješto, promišljeno i slojevito. Korišteni i za ovu prigodu napravljen dramski predložak očito može egzistirati samostalno, kao književno djelo, ne samo kao scenarij. Pruža ideju kako lakše prebroditi svakodnevnicu, biti po potrebi promatrač, no i aktivno sudjelovati u životu. Govori o tome kako prijateljstvo treba njegovati, biti blagonaklon prema ljudima u vrijeme nesuglasica, nedaća i promjena koje se uvijek i iznova dešavaju. Jer prijatelje biramo, ne dobijemo ih rođenjem – oni postaju nova obitelj po našoj volji. Postavlja se i pitanje mogu li prava prijateljstva podnijeti međusobni teret iskrenosti i istine, jer ljudi nisu stvoreni da bi trpjeli istinu. Ovo scensko djelo će lako naći put, naročito do mlade publike, koja se tek upućuje u kazališnu umjetnost