Dražen Pejković: Totem(i), otvorenje izložbe

Dražen Pejković: Totem(i), otvorenje izložbe 

Opening of the exhibition totem(s): Dražen Pejković

UTO / 29.07. / 21:00  / TUE / 29th / 21:00h

Lođa / LOGGIA

Dražen Pejković  (1968.) profesionalno se bavi arhitekturom i urbanizmom, a živi i radi u Splitu. Kreativna istraživanja započinje 1986. godine tijekom srednje škole, a nastavlja ih za vrijeme studija arhitekture pod mentorstvom Josipa Vanište i Andrije Krstulovića. Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu diplomira 1994. godine, a tijekom profesionalnog djelovanja radi u resoru urbanizma Grada Splita i IGHu kao voditelj projekata. Za gostujućeg nastavnika na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu izabran je 2011. godine. Višestruki je dobitnik nagrada na urbanističko-arhitektonskim natječajima, a sudjelovao je u nizu skupnih i samostalnih arhitektonskih i umjetničkih izložbi. Glavni je projektant i koautor Spaladium arene (u suradnji s 3LHD iz Zagreba), te član tima koji je izradio Generalni urbanistički plan Splita iz 2005. godine. Autor je nekoliko stručnih tekstova objavljenih u časopisu Čovjek i prostor i u Slobodnoj Dalmaciji. Uključen je u razne umjetničke suradnje i projekte, a od 2013. godine surađuje s Hrvatskom tvornicom tepiha Regeneracija – Zabok u sklopu projekta autoportreti. Njegov ciklus GENESIS, započet 2000. godine, zamišljen je i izveden kao cjelina od sedam dijelova/izložbi tijekom sedam uzastopnih godina.

Preuzeto iz predgovora Ive Šimat Banov:

Može li ružno u životu postali lijepo u umjetnosti? Retoričko i prilično blesavo pitanje s odgovorom dijeli istu  blesavu sudbinu.   Uostalom, lijepo  je u umjetnosti  davno odmaglilo i  danas ništa ne znači.   Istinito, ili smisleno nešto bolje govori.

Pa ipak  pitamo: može li se neka čovjekova  fizička kob preobraziti   u umjetnički oblik?  U dubokoj kao i u nešto bližoj povijesti  toga je bilo u izobilju.  Stoga nećemo ovdje otkrivati neki lažni početak.  Jer što bi rekao sav   tjeskobni svijet  iznikao na nekropolama prezrenog materijala,  otpada  i smeća? Uostalom, što bi rekli   egzistencijalisti  60-ih godina prošloga stoljeća  koji su u duhu ništavila   i apsurda propovijedali beznađe  ili  su   razderotinama  platna (Fontana) bježali od stvaranja djela i bližili se konceptualnoj umjetnosti. Ili što je sa svom šopenhauerovskom  djecom pesimista i nihilista,  s  djelima   „tamne imaginacije“ (L. Freud, A. Giacometti…) daleko od „ljepote“ a koja imaju svrhu ali nemaju  cilja a  da pritom  njihove tvorce nije briga da li to netko zove umjetnošću ili nekako drugačije.

Ali što je onda posebnost ili  uspjeh Dražena Pejkovića,  i što je ovdje uspjelo? Jer možemo s puno razloga govoriti o jednom od ponajboljih kipara hrvatske današnjice i tome priložiti i stanovite  dokaze.   U nastojanju da se na samim izvorima zlokobnih slika stvori  svijet oblika i da se  stvarima  gleda u  oči  nalazimo se na području autonomne plastike koju treba, ne zaboravljajući povode,  rasteretiti dramatičnih riječi  i eshatoloških nimbusa.  Ipak, obaveza je ovo djelo osloboditi tmurnih onkoloških analogija pa naposljetku i njegovih dijagnostičkih zloćudnih izvorišta.

Lišeno  ovako bogatog  imaginativnoga pletiva,  oblik bi nešto  doslovnijem duhu mogao  biti puka apoteoza modela (onako otprilike kao i što ljudski skelet stoji u svakoj i najzabačenijoj seoskoj ambulanti).    Ali zazivajući svjetlo   i sjene   bogato pletivo osuđeno  na rahlo i gropovito tkanje,  na oblik i prostor ima ulogu  animirati   i stvoriti promjenjiva lica   oblika. I tu se   bližimo   konceptualnoj i ambijentalnoj naravi   ovoga djela –   Uz to, ovoj se metastaznoj hortikulturi daje    narav organskoga;  svakako sposobnoga organizma da nabubri ili se stanji,  da bude grop i nit, da bude naposljetku lijep i bez ljepote; fizički potpun, prostorno lakom  i konceptualno  cjelovit.(…)