NATALIA BORČIĆ PEUC: JEŠKA, OTVORENJE IZLOŽBE

NATALIA BORČIĆ PEUC: JEŠKA, OTVORENJE IZLOŽBE 

OPENING OF THE EXHIBITION THE FISHING LURE: NATALIA BORČIĆ PEUC

SUB / 06.09. / 19:30 / SUN / 7th / 19:30h

ARSENAL / ARSENAL

Natalia Borčić Peuc rođena je na otoku Visu 1989. godine. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Matka Vekića u Zagrebu 2013. godine. Izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je sudjelovala na više umjetničkih rezidencija. Na 7. Bijenalu slikarstva dobila je nagradu „Mlada umjetnica 7. bijenala slikarstva“ i nagradu „Kontrapukt nagrada Vladimir Dodig Trokut , Iva Vraneković – umjetnici umjetniku“. Njezine slike krase zidove kolekcionara i ljubitelja umjetnosti diljem svijeta, potvrđujući njezin izuzetan talent i univerzalnu privlačnost njezina stvaralaštva, koja prelazi granice Hrvatske. Članica je HDLU-a i HZSU-a. Natalia živi i radi na relaciji Zagreb – Vis.

Natalia Borčić Peuc već je privukla pažnju javnosti i struke svojim prepoznatljivim slikama nadahnutim motivima svojega rodnog otoka Visa. Očaravajuća ljepota netaknute prirode, morski pejzaži, egzotične plaže, kao i bogata kulturna baština ovog otoka, Natalijina su neiscrpna inspiracija. Kroz gotovo apstraktne prikaze viških pejzaža, umjetnica majstorski prenosi suštinu i dušu ovog čarobnog mjesta, omogućujući gledateljima osjetiti njegovu energiju i ljepotu.

Ješka
U hrvatskom modernom i suvremenom slikarstvu tijekom cijelog 20. i 21. stoljeća jedna je od dominantnih tema morski ili mediteranski pejzaž – kolokvijalno poznat i kao pejzaž Juga – i upravo ta iznimna tradicija maritimnih slikâ obvezuje današnje mlade umjetnike, istovremeno im predstavljajući izazov i teret.
No, u slučaju Natalie Borčić morski su prizori integralni dio njezina zavičajnog identiteta, materija koja je za nju prirodna poput disanja. Novi ciklusi slika pokazuju sve te kvalitativne značajke, i bez obzira što su prizori apstraktnije transponirani u sliku, viške plaže i dalje djeluju kao da smo zakoračili u njihov prostor. Bez imalo hiperrealističkih natruha, pred nama su sve najvažnije plaže otoka Visa: Zoglov, Duboka, Srebarna, Smokova, Grandovac, Bili bok, Stiniva, Pritišćina, Svitnja, Okjucna, Stončica i Kamenice. Novi radovi ujedno su portret slikaričina zavičaja, mjesta na kojem je odrasla i koje je na nju suštinski utjecalo, kao popudbina iz djetinjstva koju nosimo u sebi cijeloga života i s kojom se trajno identificiramo. Ta zaljubljenost i zatravljenost morskim zavičajem u kojemu su nataložena sva sjećanja djeluju na umjetnicu poput ješke, metaforičke udice i lovke od koje se ne može nikada razdvojiti. Iz njih trajno crpi inspiraciju, i ta ju mjesta neraskidivo vežu. Tako ješka djetinjstva prerasta u životnu popudbinu i sudbinu. Plaže otoka Visa predstavljaju mjesta geografski posebne i netaknute prirode i time istovremeno turističkih destinacija koje bi trebalo sačuvati od masovnijih posjeta turista. Na slikama Natalie Borčić kao da su magični svijet za sebe, i čini nam se da posjeduju vlastiti život pa i svijest – poput živih struktura. Viške plaže utočišta su u koja se slikarica redovito vraća i koja su sasvim druga dimenzija stvarnosti.

Ono po čemu je ovaj ciklus drukčiji od ranijih jest da pejzaže slika novim načinom, svojevrsnim dripping-om i prolijevanjem boja pod različitim kutovima i smjerovima, no kroz proces izvedbe koristila se i eksperimentirala s mnogim tehnikama pa čak i izlaganjem slika kiši da se potpuno izvan umjetničina utjecaja boja omekša, razlije i nastane nova faktura.
To je potencirano i specifičnom uporabom kombiniranja ptičje i vertikalne perspektive, kao i velikim formatima, radi čega imamo dojam da trenutačno ulazimo u prizor slike koji nas zatravljuje i odvaja od ostatka (njezine) okoline, kao kroz plavozeleni portal. Umjetnica ističe kako je za nju „smisao riječi slika u mojim radovima duhovni, apstraktni, nematerijalni odraz doživljaja mojeg zavičaja, mjesta u kojem sam odrasla. Moje slike ne izmiču materiji i vremenskoj odrednici, ali se ipak nalaze između materijalne i mentalne slike; one su istodobno nemirne i statične, opskurne i jasne“. I u tim dualnostima krije se ponovno metafora čarobne ješke.
Postoji nešto hipnotičko i fantazmagorično u Natalijinim prizorima viških plažâ, i to vizualno-emotivno iskustvo prilično je slično iskustvu promatranja slika plavo-zelenih pejzaža Biserke Baretić ili podmorskih pejzaža Šime Perića – pa i ranih morskih pejzaža Zlatana Vehabovića – samo na drugačijim stilsko-morfološkim razinama. Njezini pejzaži nisu samo lijepo bilježenje prirode, gdje se i slikar i promatrač zadržavaju na površini motiva / prizora, s jasno osjetnom distancom doživljajnog iskustva. Te nas slike uvlače u sebe poput živih organizama, a korištene tehnike slikanja uspješno potenciraju totalni organski preslik prirode: more, morska vegetacija i stijene kao da se prelijevaju izvan okvira slike. I umjetnica i promatrač u poziciji su da se u potpunosti poistovjete i stope s prizorom viških plaža.
Izniman tonski spektar nijansi plave i zelene boje maksimalno potencira kontemplativno-meditativnu dimenziju ovog ciklusa, gdje slikarica tek mjestimično pušta poneki akcent crvene, ljubičaste ili žućkaste boje. Jednako kao i prisustvo ljudi na slikama – oni su naznačeni na nekoliko slika, jasne su njihove konture i siluete, ali ih zapravo nadjačava Priroda. Ljudi bi, prema ideji autorice, trebali biti dio prirode koji poštuje njezine mehanizme, zakone i nadmoć, a ne se boriti protiv nje bilo kakvim ljudskim intervencijama, posebice u ovako jedinstvenom pejzažu. Bez imalo ustupaka dekorativnoj ljepoti prizora, Natalia Borčić postigla je maksimalni stupanj transcendiranja prirode u sliku, pri čemu paralelno inzistira na analitičkom i problemskom sloju slikarskog procesa.
Iva Körbler